Tradicionalni japanski vrt odigrao je važnu ulogu u razvoju parkovne umjetnosti u cijelom svijetu, od tradicionalnog Istoka o modernih tendencija Zapada. Japanski vrt, kao uostalom i svaki vrt, više je od puke prirode. Vrt je priroda oblikovana rukom čovjeka, rukom koja vrtu daje smisao i značaj. I upravo se u toj činjenici očituje golema razlika između tradicionalnog japanskog vrta i vrta zapadnjaka. Japanski vrt pokušaj je prikazivanja prirode u punom smislu te riječi, kreiranje ljepote u najprirodnijem obliku što je u potpunoj suprotnosti s npr. francuskim vrtom koji nastoji prirodu preoblikovati u geometrijsku estetiku. Biljka, voda, kamen tri su bitna elementa koje je i tradicionalna zapadnjačka parkovna umjetnost prihvatila iz istočnjačkih uzora. Ali, odnos čovjeka prema svakom od ta tri elementa je bitno drugačiji!
U japanskom vrtu ne nalazimo kamene skulpture u našem smislu. Samo stijene, oblutke i šljunak. Japanac njihovim pažljivim odabirom i smještajem poručuje, što zapadnjak nikako ne može dokučiti, da kamen ima dublji smisao, da ima consciousness, dušu.
I odnos prema vodi u vrtu također očituje razlike dvaju svjetova. Kod zapadnjaka voda pršti vodoskoka i fontana. Japanac nad vodom ne provodi nasilje, on vodopadima i kaskadama slijedi prirodni tok vode. Voda jezerca je mutna upotrebom posebnih algi kako čovjekov odraz ne bi bio jasan. Meditacijom se istočnjak okreće svojoj nutrini, a ne svojem liku. I poručuje: Čovjek je malen, priroda je velika!
Biljka je svetinja, cvijet pripada univerzumu a vlat trave izražava “definitivnu realnost”. Japanac vrtom prirodu usavršava, zapadnjak ju nasilno mijenja; Japanac biljku oblikuje pincetom, zapadnjak ju “kljaštri” škarama.
Uzrok tih “nesporazuma” svakako je i u samom poimanju parka. Za Japanca park nije samo mjesto za divljenje prirodi ili odmor na klupici. Za njega je to mjesto gdje svakoga dana čisti dušu i oslobađa ju od dnevnih problema. To je mjesto gdje se istočnjak posvećuje samom sebi, mjesto gdje se meditiranjem dolazi do novih spoznaja. Park je i mjesto religioznih obreda i spoznaja.
Priroda se ne može shvatiti letimičnim pogledom. Japanac šeće vrtom, razmišlja i gleda, jer prirodu je potrebno promatrati, upijati njena svojstva, sudjelovati u kretanju, shvatiti njen duh i nerv. Potpuna opuštenost i otvorenost omogućava učenje od prirode.
Najpoznatija su tri tipa japanskog vrta:
- Karesansui, suhi ili vrt kamenova, vjerojatno najviše zbunjuje zapadnjaka, jer to je vrt bez cvijeća, trave, grmlja, ili vode. Ali samo na prvi pogled, jer suhi vrt je vrt simbola.
Kreiran je samo od stijena, kamena i sitnog šljunka pažljivo “počešljanog”, a jedini biljni element je, eventualno, mahovina. Vrt održava duh i spiritualizam zen budizma. Valoviti pijesak i šljunak predstavljaju vodu, potok, more, a kamenje tumačimo kao grupu brdskih otoka u velikom oceanu ili vrhunac planine nad morem oblaka. Japanci će taj vrt nazvati i vrt praznine ili vrt ništavnosti. Njime se ne šeće, vrt se samo gleda, a služi kao pokretač misli, meditacije ili molitve.
- Vrt Tsukiyama (planina i Mjesec), predstavlja prirodu u malom. Umjetni brežuljci su planine, umjetni potočići su rijeke, grupica stabla šuma a umjetno jezerce veliko jezero ili more. Pogrešno se misli da su Japanci majstori minijature iz nužde, pomanjkanja zemlje i sl. Japanski vrt je nastao prije više od 1500 godina kada je Japan bio prostran i nenapučen. Sklonost izražavanju u malom je njihov način doživljavanja života, želja da se naglasi bit stvari, da nevažno i nebitno ne zamagli primarno. Životna filozofija je pod snažnim utjecajem zen budizma.
- Chaniwa ili roji je vrt čaja. To je vrt uz paviljon koji je namijenjen ceremoniji pijenja čaja. Vrt odiše skromnom elegancijom i jednostavnošću. Ali, svaki roji vrt je unikat, poseban i originalan. On nije ni vrt simbola, niti kopija pejsaža. U njemu je važniji sklad od umjetničke kreacije.
Tradicija ceremonije pijenja čaja, cha- no-yu, u Japanu poznata je još iz osmoga stoljeća. Upravo japanskoj ljubavi prema čaju zahvaljujemo i razvoj, možda najpoznatije istočnjačke cvjetnice, kamelije. Ona je kao čajnica sa sjevera Kine došla u XII. Stoljeću u Japan, a pod imenom Camellia japonica osvojila je cijeli svijet.