Renesansni vrtovi su pravilnih oblika i nisu velikih dimenzija, ograđeni su i kaskadno su denivelirani na ravnoj površini i poduprti su potpornim zidovima. Poznati su Belvederski vrtovi u Vatikanu. Francuski vrtovi su pravilni vrtovi za razliku od nepravilnih engleskih vrtova. Poslije Francuske revolucije stradali su mnogi plemićki vrtovi, ali je Versaille bio pošteđen. Luj XIV. se povlači u Trianon, dio Versaillea i park životari do vremena kada se otkrivaju kulturna nasljeđa.

Osnovni elemenat francuskog vrta je parter i glavna perspektiva. U parteru su glavne površine denivelirane na ravnom terenu ispred dvorca. To su cvjetne površine uobličene dekorativno. Po svom načinu obrade parteri su imali nazive, kao čipkasti parter, vodeni parter i slično. Glavna perspektiva se ostvaruje duž glavne aleje koja kao završetak ima neki objekt, vodenu površinu ili se kao u Versailleu proteže u nedogled. Sporednim perspektivama se naglašavaju interesantni delovi parka. Šetna aleja je pokrivena plafonom od zelenila. Usamljeno drvo se ne javlja i ono je predodređeno za skupno djelovanje. Šume i šumarci su gradirani po visini i tako se nalaze od partera do visokih šuma. Živica koja se podkresuje u vidu stereometrijskih formi se nalazi u vidu palisada koje zaklanjaju poglede. Skulpture su iz grčke mitologije.

Denivelirani teren se savlađuje stepeništima. Oranžerije su pokretne šume u sanducima. Opća koncepcija imala je tendenciju da posjetitelja vodi tako da on mora u sebi da nosi misli o veličanstvenosti prostora i da je gonjen radoznalošću. Uglavnom se ulagalo mnogo truda da se ponovno stvori priroda.